ISPRAVKA: Citat sestre ubijenog radnika iz “Ribnikara” pogrešno je predstavljen kao njegove poslednje reči upućene ubici
Analizom portala raskrinkavanje.ba utvrđeno je da sadržaj na našem portalu Srbija Danas vezan za izjavu sestre ubijenog radnika obezbeđenja u “Ribnikaru” koja je predstavljena kao izjava nastradalog radnika predstavlja klikbejt.
Prvobitni naslov načeg članka: “ŽELEO JE DA PO SVAKU CENU ZAŠTITI DECU! Dragan je pre kobnog trenutka OVO rekao dečaku-ubici sa Vračara: PUCAJ U MENE…” pogrešno navodio čitaoce da pomisle da se zaista citiraju reči ubijenog čuvara, što nije tačno. U tekstu je objašnjeno da to zapravo zamišlja sestra ubijenog Dragana koja veruje da su to bile njegove reči pre nego što je nastradao, a ne zapravo njegove reči kako je u našem naslovu pogrešno predstavljeno.
Portal Srbija Danas se izvinjava svojim čitaocima zbog prenošenja informacija za koje je u navedenoj analizi uutvrđeno da se radi o klikbejtu.
Naslov našeg članka je izmenjen tako da sada nedovsmisleno otkriva činjenice, a sadržaj teksta je korigovan tako da jasno definiše da se citiraju reči koje je pokojni Dragan izgovorio.
Belu jednospratnu kuću u naselju Višnjička Banja koju je Dragan Vlahović (53), prva žrtva krvavog pira maloletnog ubice, a koju je sagradio s porodicom, zaposela je velika tuga.
Njegova majka i sestra neprestano plaču, a otac netremice gleda u sliku jedinog sina, koji je, kaže, stradao na mestu koje je smatrao drugim domom, u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, gde je radio kao obezbeđenje.
– Skuvala sam kafu da odem da popijem s bratom na Lešću. Sreća, pa je sahranjen na nekoliko minuta hoda od naše kuće, te možemo da odemo kad god poželimo – govori neutešna sestra, dok njena majka leži pored u postelji i vida rane od operacije, ali i one na duši, koje sigurno nikada neće zarasti.
Ponosna na brata
Ponosna na brata, sestra kaže da može da ga zamisli kako se isprečio pred ubicu da bi zaštitio decu.
– Nismo spremni da saznamo detalje, ali tačno znam kako je moj brat reagovao. Kad smo ga videli u kapeli, kad smo videli njegov izraz lica i po stisnutim pesnicama sigurna sam da je izleteo pred njega i rekao: “Pucaj u mene, ne dam decu!” Znam da je prvi poginuo i u svoj muci je dobro što nije video tih devet palih anđela, ranjene – kazala je ona verujući da su to bile poslednje reči njenog nastradalog brata..
Da nije samo Dragan voleo decu nego i ona njega, porodica je znala oduvek, a zbog te njegove osobine rukovodstvo škole u kojoj je 3. maja posle Dragana ubijeno devetoro dece, ranjeno petoro i nastavnica istorije tražilo je od agencije za obezbeđenje čiji je bio radnik da ga vrate kad su ga rasporedili na drugo mesto.
– Radio je u Prištini u obezbeđenju, tamo smo rođeni. Kad je prešao u Beograd, rasporedili su ga u školu i posle pet godina je otišao na drugo mesto, ali je škola tražila samo njega i tako se vratio – prepričava Draganova starija sestra.
Draganova majka neprekidno kuka za rano i iznenada ugašenim životom sina, čije slike stoje na policama po čitavoj sobi, kao i portreti i crteži koje su mu u znak zahvalnosti posvetili učenici.
– Nema mojih očiju, moje duše, mog sina, sve mi je nestalo, nada naša, joj meni, kuku nama, nema našeg Mikija, Mileta. Prazna kuća nam ostala – uz jauke priča neutešna žena.
Ovo boli do kosti
Pored porodice i prijatelja, rodbina i čitav komšiluk žale za Draganom. Za njim plaču u pošti u kojoj je plaćao račune, u farbari i prodavnicama jer su ga znali kao nasmejanog, vedrog i dobrog čoveka. Porodici se javljaju i nepoznati ljudi da pokušaju da im olakšaju muku.
– Mnogo boli… mnogo… Dragan je bio jedinstven sin, brat, ujak, stric, human, odmeren, blag, plemenit do srži, nepogrešiv i neponovljiv… zato i boli ovoliko. Znate kad tražite grešku, znajući da svi grešimo, svesno ili nesvesno, ali on je nije imao. Moj brat je imao mnogo duha i umeo je da se bori s osmehom i kad mu je bilo najteže. A nije uvek bilo lako. Imali smo tragedije i s mamine i s tatine strane, ali ovo… ovo boli do kosti i još dublje – ispoveda se bratovljeva Dada.
Ona se s mukom prisetila kobnog dana i kako je saznala da joj je brat ubijen.
– Idu vesti i čujem dešava se nešto na Vračaru, ali ništa više nisam čula ni da su pucnji u pitanju, šila sam kostim za unuku. Prvo me je pozvala ćerka i pitala me je da li ujko radi jer joj nešto treba, a ne javlja se. Zatim sam ga pozvala jednom, drugi put. Nije se javio. Zove ga i druga sestra. Uključujem vesti i čujem za pucnjavu i da je to njegova škola. Dok telefoniram, na TV najednom ugledam Draganov lik, ali sebe ubeđujem da to nije to. Sestra zove i kažem joj: “Ne, ne, Caki, nije to on, mislim da je prošao ispred kamere.” Tražimo dalje informacije. Zovem školu, niko se ne javlja. Onda zovem njegovu koleginicu, a ni ona se nije javila. Zovem policiju… Rekli su da ne daju informacije preko telefona i da bi bilo dobro da dođem. Oni su me pitali: “Jeste li sami? Sve mi je bilo jasno” – prepričava sestra nastradalog čuvara.
Posle toga su došle komšije. A onda su usledili glasna kuknjava i jauci, pa je sve utihnulo. Ostala je tuga da govori o jednom dobrom čika Draganu.
Đake znao i po jaknama i rančevima
Čika Dragan, kako su ga zvali učenici škole u kojoj je radio, dobijao je redovno od njih čestitke za Novu godinu.
– Mi smo znali kakav je Dragan, ali on se nije hvalio time niti bio nadmen zbog toga. Pokazao bi nam ih usput neke crteže. Njegova ljubav prema učenicima te škole i kolektivu bila je iskrena i oni su to prepoznavali i uzvraćali mu najlepšim emocijama. On je to, međutim, doživljavao kao normalnu situaciju i, kada je imao slobodan dan, dešavalo se da ga zovu i po tim pozivima sam videla da je on školu doživljavao kao drugu kuću i bio kao član porodice svima jer je prepoznavao po izgledu koji je čiji ranac, poimence bi rekao koje dete nosi takav i takav ranac ili jaknu. Zvali bi ga da traže stvari koje su zaboravili, izgubili, a on je znao sve. Ljubav prema deci mu je bila urođena, a i s profesorima je bio u divnoj komunikaciji – prepričava sestra.
U smrt otišao presrećan
Dragan je, prema rečima njegovih bližnjih, zadnjih dana pred tragediju bio veom srećan zbog poboljšanja zdravstvenog stanja njegove majke.
– Mama nam se povredila, slomila je potkolenicu i iza nas je mnogo teških šest meseci, njene i naše borbe i stresa da stane na noge, bolnice, operacije… Bio je sedam dana na bolovanju, a inače nije koristio bolovanja da bi brinuo o mami, pored negovateljice koju imaju naši roditelji. On je želeo da bude s mamom. Uspeli smo. Mama je posle Vaskrsa ponovo prohodala s hodalicom i on je bio tih zadnjih deset dana neopisivo srećan. Ma bio je toliko srećan da poleti od zadovoljstva. Nikada neću zaboraviti, 2. maja mi je rekao: “Dado, ići ću sestriću da čestitam rođendan, pa posle do grada,” a ja sam ostala da ofarbam mamu i šijem unuci kostim za maskenbal – priseća se Draganova sestra.